„Bila sam u situaciji da ne znam više kome da se obratim”, počinje svoju priču Selma*, majka 16-godišnjeg Emira*. Prošlog ljeta primijetila je da se njezin sin promijenio: „Iz kuće je odnosio stvari i prodavao ih. Događali su se i incidenti u školi. Jednom su mu u školskom ruksaku pronašli i nož. Lagao je – i s razlogom i bez”, govori ona i dodaje da su drugi članovi obitelji “digli ruke” od njega i govorili da ne treba ići u školu i ne smije izlaziti iz sobe. “Ja se s tim nisam slagala i odlučila sam potražiti pomoć. Pokucala sam na vrata Odgojnog centra”, objašnjava ona i priča da su pri dolasku u Centar plakali i ona i njen sin.

 „U školi sa mnom nikada nisu porazgovarali”

Odgojni centar Tuzlanskog kantona jedna je od dvije ustanove u BiH u kojoj maloljetnici od 14 do 18 godina, prema Zakonu o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Federacije BiH, izvršavaju odgojnu mjeru „upućivanje u odgojni centar”. Radi se o maloljetnicima koji su počinili kazneno djelo i kojima je sud za mladež izrekao presudu. Osim izvršenja odgojne mjere, u Centru se obavljaju i preventivne aktivnosti s maloljetnicima čije ponašanje je rizično i u budućnosti bi moglo dovesti do počinjenja kaznenog djela – o tome je li ponašanje djeteta rizično ili ne, odlučuje nadležni Centar za socijalni rad (CSR).

Emir spada u drugu grupu maloljetnika – nije počinio kazneno djelo, ali je njegovo ponašanje okarakterizirano kao rizično. Srećemo ga u Odgojnom centru kako sjedi na kauču i nervozno prevrće mobitel u rukama. „Ovdje dolazim jer želim biti bolji i popraviti svoje ponašanje”, govori on drhtavim glasom za DW. „Na početku mi je bilo krivo i mislio sam ‚Što ću ja ovdje?‘. Ali nakon nekoliko dolazaka zahvalan sam svojoj mami što me je dovela”, nastavlja i navodi da u školi nije naišao na podršku. „U školi su mi samo prijetili da će zvati moje roditelje ili da ću dobiti ukor. Nisu nikada sjeli sa mnom da porazgovaraju normalno. To me samo navodilo da radim i gore stvari. Ovdje sam dobio podršku i mogu ispričati i dobro i zlo.”

Roditelji trebaju prepoznati problem i potražiti pomoć

Lejla Jogunčić

Osim u Centru, Emir je pronašao podršku i u roditeljima, za koje kaže da su njegov najveći oslonac u životu. Međutim, mnogi roditelji, za razliku od Emirove majke, ne traže samoincijativno stručnu pomoć. Tako barem poručuju iz Centra za socijalni rad Tuzla: „Nekada nam je vrlo teško ostvariti suradnju s roditeljima, a bez njihovog pristanka, dijete ne može biti upućeno u Odgojni centar kao ustanovu koja im može pomoći”, navodi direktorica Centra za socijalni rad Tuzla Lejla Jogunčić. Prema njenim riječima, roditelji često problem posljednji prepoznaju: „Ne bismo trebali razmišljati o problemu koji je već nastao, nego ga trebamo pokušati prepoznati skupa s roditeljima u početnoj fazi. Onda nam je puno lakše djelovati.”

Na pitanje koji su to uzroci maloljetničkog prijestupništva i vršnjačkog nasilja, Jogunčić odgovara: „Uzroka je mnogo. Jedan od njih je visok stupanj siromaštva, kao i kompletna situacija u državi. Djeca su često prepuštena sama sebi jer se roditelji bore za egzistenciju i nemaju vremena za njih. Ponekad je razlog i psihološki problem ili znatiželja. Kada dublje pogledate kompletnu sliku djeteta, onda vidite da ima 101 razlog. Teško je prepoznati onaj pravi”, objašnjava Jogunčić i upozorava da je broj prekršaja počinjenih od strane maloljetnika na području grada Tuzle u prošloj godini porastao za 20 posto.

S druge strane, prema riječima direktora Odgojnog centra TK, Denisa Husića, broj kaznenih djela počinjenih od strane maloljetnika se u posljednjih nekoliko godina smanjio, što potvrđuje i analiza Vlade TK o stanju maloljetničke delinkvencije u ovom kantonu – 2010. godine taj broj je bio 442, a 2016. godine 117. Ali, porast prekršaja znači da je i u porastu i rizično ponašanje među maloljetnicima.

Maloljetnici kaznena djela ne čine svjesno

Po dolasku maloljetnika stručni tim obavlja detaljnu socijalnu, pedagošku i psihološku anamnezu, nakon čega se priprema individualno prilagođen program ili tretman. Maloljetnici rade na odnosu prema sebi i prema drugima, ispunjavaju školske obveze, razvijaju radne navike i druge socijalne vještine. Emir je jedan od 300 maloljetnika koji su boravili u Odgojnom centru od njegovog osnivanja 2009. godine i kaže da mu je to mnogo pomoglo: “Ovdje se osjećam prihvaćenim i već sam primijetio pozitivne rezultate, kako u školi, tako i kod kuće.” On nije imao problema u školi, kaže. Problem je bilo samo “loše društvo”, zbog kojeg je radio stvari zbog kojih se danas kaje.

Denis Husić

“Najčešća kaznena djela zbog kojih maloljetnici dolaze u Odgojni centar su krađe, odnosno imovinski delikti, a 90 posto maloljetnika nije ni svjesno onoga što čini. Tek kada se susretnu s posljedicama i sankcijom, shvate ozbiljnost onoga što su uradili”, navodi Husić.

On kaže da je postotak recidiva tri posto, te na osnovu tog podatka, kao i na primjeru Emira, jasno je da s djecom treba samo raditi: „Ne mora to biti Odgojni centar ili neka druga ustanova. To mogu i roditelji poklanjanjem više pažnje svojoj djeci i pokazivanjem razumijevanja za njihove probleme. Djeca često čine kaznena djela da bi privukli pažnju koja im je potrebna. Ali, kada to uzme maha, teško se kontrolira.”

Što nakon izlaska iz Centra?

Prevencija je najvažniji faktor za rješenje problema maloljetničke delinkvencije, ponavljaju i iz Centra za socijalni rad i iz Odgojnog centra. Vršnjačko nasilje, maloljetnička delinkvencija, siguran Internet – samo su neke od tema o kojima ove dvije institucije u suradnji s MUP-om TK i nevladinim organizacijama razgovaraju na preventivnim radionicama u školama: “U prošloj godini je oko 1.800 učenika obuhvaćeno našim radionicama. Osim s učenicima u osnovnim i srednjim školama, radimo i s roditeljima i nastavnim osobljem”, kaže za DW zaposlenik Centra pedagog-psiholog Dejan Brkić.

Odgojni centar Tuzlanskog kantona ima premalo mjesta da bi primio sve koji zatraže pomoć

Međutim, što se događa kada dijete završi svoj tretman u Odgojnom centru? „Dijete odlazi, ali ukoliko njegovi roditelji i ono samo procijene da im je podrška i dalje potrebna, dijete može nastaviti povremeno dolaziti kod nas na tretmane podrške ili suport tretmane”, objašnjava direktor Husić.

Emir će vjerojatno i kasnije nastaviti dolaziti na tretmane podrške, jer mu rastanak sa Centrom neće pasti lako. Tako barem kaže njegova majka: „Ako ga hoću nečim kazniti, onda bi to bila zabrana dolaska u Centar.” Nakon svog iskustva ona drugim roditeljima savjetuje da ne kriju svoj problem, jer pozitivni rezultati su kod Emira već vidljivi: „Problematično ponašanje vašeg djeteta se može pokušati sakriti, ali ono na kraju uvijek ispliva na površinu. Potražiti stručnu pomoć nije sramota, a roditelj je taj koji najbolje poznaje svoje dijete i ukoliko bilo što primijeti, on mora reagirati.”

Emir opet, svojim vršnjacima savjetuje da se uvijek prvo obrate roditeljima, jer su oni ti, koji najviše vole svoje djecu.

*Prava imena sugovornika poznata redakciji